Moj mačkin seks

U početku je mislila da je to samo urbana legenda. Priča je počela onako kako te priče uvijek rade: nejasnom i anonimnom glasinom.

'Hej, jeste li čuli za taj viralni video koji se pojavljuje na vašem feedu kada skrolujete kasno u noć. Pojavljuje se ova jeziva ptica-žena-stvar i ako je vidite, prokleti ste.'

'Čuo sam da ako ti žena priđe na ulici i pita te da li izgleda lijepo, moraš biti oprezan. Mogla bi biti kučisake-onna, žena s razrezanim ustima.'

'Čuo sam da je djevojka po imenu Reiko pala na šine upravo na ovoj stanici da ju je prepolovio voz. Ako čuješ buku poput teke, moraš bježati jer se ona vuče preko šina da te uhvati!'

"Znate. čuo sam smiješnu stvar o ovim kočijama samo za žene."

Mira je podigla pogled s telefona na svoju prijateljicu Eri, a zatim je bacila pogled na putnički vagon u kojem su se vozili. Naravno, tamo nije bio nijedan muškarac, samo žene. Mira nije ni primijetila kada su se ukrcali da su se popeli na obojenu ružičastu traku na peronu na kojoj je pisalo "ova kočija je rezervisana samo za žene". Bila je Gole fotografije Janet Jackson nakon dugog radnog dana i previše ometana telefonom.

"Šta ste čuli?" upitala je Mira Eri, pokušavajući zvučati zainteresirano.

"U redu, tako da ne znam baš toliko. Ali čuo sam od nekoga, ne mogu reći od koga, da postoji specijalni ekspresni voz koji polazi nakon službenog zadnjeg voza sa stanice Šindžuku, i nema ništa osim samo za žene automobile."

"Pa?"

"Ako se upustiš u to, dešavaju ti se zaista čudne stvari."

"Kakve stvari?"

Eri je pogledala okolo i spustila glas.

"Izopačene stvari."

"Šta, poput pipanja. Hajde, Eri, zato prvenstveno imamo automobile samo za žene, da spriječimo takve tipove da te pipaju."

"Sve žene to rade. Ili, neke od njih to rade drugima. Čak se i skidaju."

"Odmah u javnosti?"

"Pa, kasno je noću, a to se dešava u vozu."

"I dalje ima puno ljudi noću. Svako bi te mogao vidjeti golu kroz prozore!"

Mira je pokušala da zvuči kao razuman prigovor na Erinu neverovatnu priču, ali nešto u onome što je upravo rekla izazvalo je drhtavicu u stomaku. Eri je osetila njenu napetost i odbrambeno slegnula ramenima.

"Hej, nije kao da sam bio u perverznjačkom vozu. Ne znam kako to funkcionira. Samo ti govorim ono što mi je neko rekao. Ali u pravu si, to ne može biti prava stvar. Mislio sam na to samo zato što."

"Zbog čega?"

"Zato što su mi rekli da kada se ukrca 'ekstra-specijalni' ekspres, prekrivaju ružičasti znak samo za žene na peronu crnom gumenom prostirkom. Kada smo upravo izlazili iz stanice, primijetio sam da je jedan od Radnici su stavljali nešto crno preko poda na koji smo ušli, kao peškir. Ali možda su samo čistili ili tako nešto."

"Da. Siguran sam da je to bilo to."

Zapravo, Mira nije baš bila sigurna da je Erina priča samo urbana legenda. U narednim sedmicama razmišljala je o ekstra-specijalnom ekspresnom vozu sa crnom gumenom prostirkom i vagonima samo za žene više nego što bi ikome priznala. Nije da je imala kome mnogo da prizna, jer je sama, daleko od porodice i prilično stidljiva van posla. Ali u privatnosti svog malog stana, dok se dodirivala kasno noću, zatekla je sebe kako mašta o ulasku u voz i prikovanoj uz prozor od strane anonimne grupe žena koje su je mazile po grudima i po zadnjici, koje su joj stigle do između njenih nogu i.ah. Kako je mogla zamisliti takve stvari?

Mira je odrasla u prilično konzervativnom domaćinstvu. Dolazak u Tokio bio je veliki potez i za nju je ponekad bio prilično veliki kulturni šok. Nije mogla ni da prošeta Akihabarom, a da ne pocrveni pred plakatima seksi anime devojaka. Poze u kojima su bile nacrtane činile su joj da se ponekad oseća neprijatno vruće i vlažno.Kako je uopće mogla sanjati da ide na. kako ga je Eri zvala. Hensha. "Perv-voz." Ime je sve govorilo!

"Ne", rekla je sebi čvrsto u mislima. "Možda ću sam udovoljiti svojim porivima, što je dovoljno loše, ali ne želim da se tako nešto zaista dogodi."

Ipak, ponekad sudbina ima način da ispuni želje koje se ne usuđujemo. Miri se to dogodilo jedne noći nakon pijanke u društvu. Nije htela da ostane tako kasno, ali se jednom zabavljala, konačno je izašla iz svoje ljušture, i nije primetila vreme sve dok nije prošlo samo pet minuta do poslednjeg voza. Pijana je izjurila u noć, gurajući se (ne previše grubo, nadala se) pored jednako pijanih muških kolega koji su joj ponudili da je otprate do stanice, trčeći pellmell kroz okretnicu iako je znala da je već kasno. Osjećala je kako vjetar šiba uz stepenice dok je jurila dolje do platforme. Mogla je čuti zvuk kotača na šinama.

Gone.

Propustila je zadnji voz na liniji Odakyu koja je kretala za Odavaru. Bio je to ujedno i posljednji voz koji je stao u predgrađu Machida, gdje je ona živjela. Porno prici za odrasle protiv djevojaka je zurila za njim, još uvijek ošamućena od svog trčanja i dugotrajnog šištanja alkohola u krvi. Posljednjih nekoliko putnika i trgovaca izvan radnog mjesta prošlo je pored nje, vraćajući se na ulicu kako bi pronašli svoj put kući.

Mira je počela da se penje uz stepenice iza njih. Tada je mračni, vijugavi glas skliznuo u njen um opušten vinom.

Hej. Jeste li vidjeli crnu prostirku?

Njena stopala su usporila na stepeništu. Zaustavljeno.

Da li su ga izbacili, crnu prostirku?

"Ne", prošaptala je naglas. "To nije stvarno."

Zašto ne odeš pogledati. Ako nije stvarno, ne može škoditi pogledati.

Mira je morala priznati logiku toga. Ako bi se vratila i pogledala i vidjela da to nije stvarno, onda bi možda mogla prestati razmišljati o tome i imati normalnije fantazije o holivudskim akcionim herojima, ili barem K-Pop boy bendovima."Vlak perverznjaka" ne bi mogao biti stvaran, a čak i da jeste, kako bi znala na koju platformu da ide da bi ga pronašla. Očigledno nije bilo na tabli o odlascima. Eri nije spomenuo koji je od mnogih vozova koji su kasno noću polazili iz Šindžukua pratio "ekstra-specijalni ekspres". Kakve su bile šanse da takav čudan voz ode do Machide, od svih mjesta. Tamo ništa osim Daiso megastora i Vjeverica vrta. I Mirin stan, naravno.

"Prestani s ovim. Trebao bih razmišljati kako da dođem kući, a ne da jurim za glasinama na željezničkoj stanici poslije ponoći!" strogo je rekla sebi.

Samo ga potraži. Crna prostirka.

"Dobro, glupi mozak. Potražit ću ga."

Okrenula se i marširala niz stepenice, potpuno spremna da bude razočarana praznom platformom. Kada je došla do dna, ugledala je nešto što je izgledalo kao službenica stanice, dotjerana žena u tamnoplavoj uniformi i čistim bijelim rukavicama, kako stoji blizu perona.

"Oh sjajno!" Mira je sama sebe ukorila. "Sada će me izbaciti obezbeđenje. Misliće da sam pijanac koji pokušava da spavam u stanici. Pozvaće."

Njen mozak od brige se zaustavio. Ta žena. Polagala je crnu prostirku.

Mirine noge su počele da drhte.

Drhtavo je sišla do dna stepenica. Podloga je izgledala kao neka guma i na njoj je pisalo, ali nije mogla to da pročita iz daljine. Hodajući što je tiše mogla, ušuljala se iza stalka za časopise sa kapcima i zavirila u reljefna slova, koja su bila čitljiva samo zbog oštrog kontrasta svjetla i sjenki koje su stvarala svjetla stanice na sjajnoj gumi. Koliko je mogla reći, u tekstu je pisalo:

Rezervisano vozilo samo za žene

Odrasli putnici sa identifikacijom ženskog pola mogu se ukrcati na voz koji polazi sa stanice Shinjuku na liniji Odakyu u 1:01 ujutro u noći na polumjesec

Ulazak u vagon podrazumijeva pristanak

Sigurna riječ: Dirigent

Mjere javne higijene su na snazi

"Imate li kartu, gospođice?"

Mira je skočila i okrenula se prema glasu koji joj je dolazio iza leđa. Bila je to žena u bijelim rukavicama koja je položila crnu prostirku.

"N-n-ne!" Mira je promucala. Naklonila se u znak izvinjenja. "Izvinite, propustio sam voz za Machidu!"

Žena ju je hladno pogledala, ocenjujući njene rumene obraze i drhtave noge. Mira je odjednom osjetila da je svaka kriva maštarija koju je ikada imala o vagonu samo za žene razgolićena pred gospodaricom stanice radi presude. Zagonetnim klimanjem, žena je pokazala prema vozu koji je upravo stajao iza njih.

"Ovo je ekstra-specijalni ekspresni voz. Možda ste čuli za njega?"

"Ne. Mislim, da, ali ne mogu." Počela je hiperventilirati. Sve se dešavalo prebrzo, a ona je i dalje bila prilično pijana.

Žena je oštro klimnula glavom.

"Izgleda da niste spremni za ukrcaj. Nemate kartu, tako da se ne možete voziti večeras. Međutim, dozvolite mi da vam pokažem kako da kupite kartu za buduća putovanja. Je li Machida vaše uobičajeno odredište?"

Mira nijemo klimnula glavom.

"Pa, onda, kada budete spremni, možete se ukrcati na ovaj peron počevši od 12:30 ujutro. Voz polazi dva puta mjesečno u 1:01 u noći na polumjesec. Potražite crnu prostirku. znaš šta znači crna prostirka?"

"Da, znam za crnu prostirku. Rekao mi je prijatelj." šapnula je Mira. To je bio jedini način na koji je morala pokazati da zna u šta se upušta. Pa, nekako.

Gospodarica stanice je s odobravanjem klimnula glavom i otpratila Miru do automata za karte. Pokazala je Miri kako da unese šifru na tastaturi koja je otvorila meni koji nikada ranije nije vidjela. Za tu noć je bilo navedeno više od jednog polaska i više odredišta.

"Svi ovi vozovi", promrmljala je u čudu.

"Noćne linije. Ima i drugih osim onih sa kočijama samo za žene, naravno."

"Naravno." Mira ogledalo.

"Hvala vam na Slika azijske djevojke za Noćne linije. Molimo vas da se uskoro vozite s nama."

Mira je ženi uzvratila ljubazan naklon i gledala je kako se vraća da stane pored voza. Nekoliko drugih ljudi sada je ulazilo u stanicu; sve žene, sve obučene u običnu uličnu odjeću sa običnim torbicama i torbama za kupovinu. Više-manje su ličili na putnike koji su se vozili vozom onog dana kada joj je Eri prvi put rekla za to, osim što nije bilo djece. Žena u bijelim rukavicama je gledala kako svaki ulazi i uvjerila se da su svi pročitali strunjaču. Nekoliko putnika je bacilo pogled na Miru dok je stajala i gledala ih kako se ukrcaju. Shvativši da im stvara nelagodu, okrenula se, kako se nadala, glatko, ležerno i pošla uz stepenice.

Svjetla grada sijala su oko nje, blistave i umjetne, ali za Miru su bile sunce. Bila je to zora nove postponoćne ere.

U sedmicama nakon njenog sudbonosnog susreta, Mira je nekoliko puta pokušala kupiti kartu i ukrcati se na Night Lines. Pokušala je već sljedećeg jutra, kada se vratila na stanicu Šindžuku da stigne prvim vozom kući nakon što je prenoćila u 24-satnom Denny'su umjesto da plati ludo skupu vožnju taksijem kući. Displej joj je rekao da je posljednji voz polumjeseca krenuo u 1:01 ujutro, te da će se prodaja karata ponovo otvoriti u noći mladog mjeseca. Nekoliko dana kasnije, iz radoznalog impulsa, pokušala je unijeti neobičan kod za rezervaciju na svojoj lokalnoj stanici u Machidi. Sve što je pisalo je: "Ulaznice trenutno nisu dostupne." Iako je to bio samo tekst na ekranu, u tonu poruke bilo je nečeg neodobrajućeg. Nakon toga je manje-više strpljivo čekala do noći mladog mjeseca.

Kada je noć konačno stigla, vratila se do originalnog automata za karte u Šindžukuu, gde joj je gazdarica stanice prvo pokazala kako da unese šifru, kako bi bila bezbedna. Ponovo se pojavila lista poslijeponoćnih odredišta i polazaka. Strelila je dole.To je bilo. Voz sa oznakom "Rezervisano samo za žene", polazi u 01:01 na liniji Odakyu. Srce u grlu, kupila je kartu.

Nedelju dana kasnije, kada je polumjesec zasjao sa neba bez oblaka, otišla je puna uzbuđenja do stanice Šindžuku da sačeka voz Noćne linije. Čak je stigla puna dva sata ranije, samo da bude sigurna da će stići. Ali kada je zadnji obični ekspresni voz za Machidu stao prije ponoći, iznenada ju je uhvatio napad panike pri pomisli da će propustiti svoju posljednju priliku da se povuče. Impulzivno je uletjela u krcati vagon neposredno prije nego što su se vrata zatvorila. Veći dio vožnje do kuće provela je stojeći zgnječena između krupnog, znojavog turiste u majici bez rukava i hladnokrvne starice koja ju je bijesno gledala ako se makar i migoljila, psujući se kao kukavica.

"Zašto to ne mogu da uradim. Zašto jednostavno ne mogu da radim ono što želim. Zašto ne mogu da iskoristim priliku kada me gleda u lice?" Jadikovala se u svom dnevniku sledećeg dana.

Možeš. Samo potražite crnu prostirku. rekao je senzualni glas u njoj.

"Znam, znam. Crna prostirka. Šta je to 'Noćne linije', uopće. Ko je vodi. Zašto ne mogu saznati ništa o tome na internetu?"

Da li je važno da li ti želiš da jašeš, a oni žele da te imaju?

Trebalo je biti važno ko kontroliše ovu čudnu namještaljku, ali nekako nije. Kad god bi počela da brine da li je bezbedno, Mira je pomislila na gospodaricu stanice u belim rukavicama i na red putnika običnog izgleda u haljinama i pantalonama. Zasigurno joj ništa ne bi naškodilo. U stvari, nakon što je bezuspješno pretraživala "Night Lines Tokyo" na mreži, potražila je značenje fraze koju je pročitala na crnoj strunjači: "sigurna riječ". To je samo po sebi bilo čitavo putovanje niz Fuck rupu, ali na kraju je došla s idejom da će, bez obzira na to što joj se dogodilo, moći to zaustaviti ako želi samo izgovorenom riječju. To je bilo dovoljno.

"Sledeći put", obećala je sama sebi naglas. "Sljedeći put ću se sigurno ukrcati. Treći put je čar."

Tako je u noći punog mjeseca Mira otišla i kupila svoju drugu kartu. A u noći sljedećeg polumjeseca, posljednjim vozom iz Machide je otputovala do stanice Shinjuku. Nema šanse da se odveze kući ako dođe u grad prekasno da bi se vratila, zar ne. U redu.

Još uvijek je bila malo prerano da se ukrca na Night Lines kada je stigla, pa je umjesto da vreba po stanici izgledajući sumnjivo, odlučila da prošeta Šindžukuom. Iako je bila ovdje mjesecima, još uvijek je preplavljena njom: visoka visina zgrada, uljni sjaj svjetala na staklu ogledala, neprestani tok Teen dreams teendream, ljetno nebo tako sjajno čak i noću da mogao vidjeti samo mjesec i možda jednu ili dvije zvijezde. Tamo gdje je odrasla bilo je dovoljno mračno da se vidi Mliječni put, dovoljno tiho da se čuje kako valovi zveckaju kamenčićima na obali. Sve dok se nije ukrcala u avion i otputovala u Tokio, tako je mislila Rose Mcgowan xxx je noć svuda: mračna, tiha i mirna. Sada je bila ovdje, uranjajući u svijetlo, vruće, brzo kucajuće srce grada, skačući prema. Vrijeme je da se vratite prema stanici!

Prateći uputstva na svojoj karti, Mira nije ušla ni kroz jedan od glavnih ulaza, već je otišla na manji sporedni ulaz. U kabini za poslugu nalazio se iznenađujuće lijep mladić u tamnoplavoj uniformi i bijelim rukavicama koji joj je gestikulirao da dođe. Dala mu je svoju kartu. Klimnuo je, a zatim joj se obratio veselim tonom.

"Skeniraću to za vas, gospođice. Obične okretnice neće uzeti karte za Noćne linije."

"Hvala", rekla je tiho. Morala je skrenuti pogled kako ne bi zurila u njegovu dugu, meku kosu, njegove mekše usne.

"Prvi put?" Pitao. Zatim je namignuo. "Ne morate na to odgovarati. Bio sam radoznao i nepristojan."

Mira se nasmiješila uprkos nervozi.

"Da, ovo mi je prvi put. Idem, uh, kući vozom samo za žene."

"Divno. Ne zaboravite pročitati sigurnu riječ na strunjači. Svaki put se mijenja."

"Oh. Hvala." Mira je pocrvenjela na samo spominjanje fraze 'sigurna riječ' sada kada je znala šta to znači. Sjećanje na stvari koje je vidjela na internetu dok je učila o sigurnim riječima pokrenulo je potpuno novi let leptira u njenom stomaku.

Klimnuvši glavom na pozdrav prodavaču karata, požurila je kroz okretnicu pored kabine za prodaju karata i strčala do perona. Odlučila je da obuče udobne stanove kako bi mogla trčati ili stajati u vozu ako treba, i sada joj je bilo drago zbog toga. Ipak, željela je da se nekako osjeća malo seksi, pa je obukla kraću suknju nego što bi inače nosila kako bi pokazala svoje noge, za koje su joj rekli da su njena najbolja osobina. Nosila je i mekanu bijelu bluzu sa širokim ovratnikom koji je otkrivao gornji dio njenih ramena i vrat. Žene u Tokiju danas su nosile svašta, ali nije htela da bude previše smela. Prošli put je primijetila da se svi ležerno oblače uz dasku i nije željela da štrči.

Nije morala da brine hoće li biti ta koja će privući pažnju. Kada je stigla do platforme, primijetila je da je jedna od žena koje su čekale da se ukrcaju obučena u uličnu odjeću kakvu se Mira ne bi usudila isprobati. Imala je uske kožne pantalone sa rezovima ispod kojih su se videle ribarske mreže i izubijanu kožnu jaknu sa nizom srebrnih zakovica i šiljaka. Ispod jakne je bila bijela majica s natpisom BOKU ispisanim velikim slovima. Napeto je zurila u otvorena vrata voza ispred sebe, ali onda je osetila Mirin pogled i pogledala je očima oštrim poput krhotina opsidijana. Sporo osmeh koji se širio preko njenih uskih usana bio je isto tako fino izbrušen. Mira je brzo spustila pogled, crvenih obraza i pridružila se postrojbi na platformi.Žena ispred nje izgledala je kao obična kancelarijska dama u konzervativnoj suknji sa kosom podignutom u elegantnu punđu.

„Trebalo bi da bude bezbedna da stoji po strani“, pomisli Mira, prateći izbliza uredsku damu.

Gledajući niz šine, Mira je uočila gospodaricu stanice u bijelim rukavicama i u mornarskom odijelu. Držala je na oku stvari dalje niz staze, blizu prvog auta. Mira se mogla zakleti da je uniformisana žena pogledala pravo u nju i kimnula joj s odobravanjem, što joj je podiglo samopouzdanje. Sjetila se da je gazdarica stanice provjerila jesu li svi pročitali crnu strunjaču, pa je napravila malu predstavu pazivši na to. Kad se dovoljno približila vozu, pokušala je razaznati riječi od sjene na strunjači. Izgledalo je kao da su rekli:

Rezervisano vozilo samo za žene

Odrasli putnici sa identifikacijom ženskog pola mogu se ukrcati na voz koji polazi sa stanice Shinjuku na liniji Odakyu u 1:01 ujutro u noći na polumjesec

Ulazak u vagon podrazumijeva pristanak

Sigurna riječ: Moonrise

Mjere javne higijene su na snazi

"Izlazak mjeseca. Izlazak mjeseca. Izlazak mjeseca." ponavljala je Mira u sebi da ne zaboravi. Njoj je to imalo smisla, jer Sabrina hentai animirane serije mjesec izlazak bio nešto prije 1 ujutro. Vidjela bi polumjesec kako sija nad gradskim obrisom ako slučajno idu u pravom smjeru.

Ispostavilo se da je Mira bila jedna od posljednjih putnika koja se te noći ukrcala i da nije bilo više mjesta. Pa, to je bilo tipično. Obično je završavala stajati na putu kući. Osjećajući se ponovo zahvalnom za svoje udobne cipele, prešla je preko auta i ušuškala se u ugao pored suprotnih vrata, gdje se mogla držati za donji rukohvat. Odjednom se osjećala previše nervozno da bi stajala pred gomilom možda zgodnih stranaca u svojoj kratkoj suknji dok je držala jednu od ručki na stropu. Osjećajući se stidljivo, okrenula se i pogledala kroz dugačke prozore na vratima.Iza sebe je čula brbljanje i smeh, mnogo više nego u običnom kasnonoćnom vozu. Otvorena vrata iza nje zatvorila su se i začuo se oštar dah jednog od putnika, a zatim još smijeh. Nešto se već dešavalo. Mira se osjećala zamrznuta na mjestu. Zid izvan prozora klizi dok je voz lagano izlazio iz stanice. Pokušavajući da se pretvara da se razvratne stvari ne dešavaju odmah iza nje, gledala je kako se grad pojavljuje u vidokrugu.