Izviđački kamp Wildwood

Lastin rep je roman koji prati naratorovo postepeno prihvatanje pokornosti.

U ovom poglavlju: Nakon što je ispunio svaki izazov koji je Dex bacio, narator je gurnut do krajnjih granica. Možda je gurnut predaleko.

***

Dex je opet pao s radara. Ni riječi. Prošlo je skoro mjesec dana otkako sam je posljednji put vidio. Pitam se da li sam uradio nešto da je iznerviram. Da, mislim, sasvim je moguće. Postoji jedna stvar za koju znam, a možda i druge sitnice, stvarne ili izmišljene, koje vrebaju odmah ispod površine. Razmišljam o alternativama, ali se ponovo vraćam na mogućnost da me je Dex možda primijetila – shvatim sebe kad se toga sjetim – pratim je nakon našeg posljednjeg sastanka. Prvo sam mislio da je malo vjerovatno da je primijetila – ipak je bio mrak – sada nisam baš siguran. S obzirom na to koliko pažljivo čuva svoju privatnost, praćenje bi predstavljalo ozbiljno kršenje nekog nepisanog protokola.

Tiho se psujem dok se sećam te noći.

Utonuo sam u san kada sam čuo Dexa kako se kreće po spavaćoj sobi. Lagano sam otvorio oči, pazeći da ne otkrijem da sam budan. Obukla se i naslonila se na vrata spavaće sobe, posmatrajući me.

Nakon nekog trenutka je otišla i čuo sam je na ulaznim vratima kako oblači čizme i jaknu.

Često sam se pitao kako je stigla do moje kuće i gdje je otišla kada je otišla. Imala je naviku da se pojavi na mom pragu, a zatim nestane nakon što je ostvarila sve izopačene fantazije koje je njen iskrivljeni um dočarao. Isprva, ove usputne seksualne priviđenja bile su nešto s čime sam se mogao nositi. Bila su to iznenađenja, obično prijatna. Koji muškarac nije bio polaskan pažnjom privlačne žene bez očiglednih obaveza?

Ali sada je uspostavljen obrazac. Naši skinovi su, takoreći, bili u igri. Sad je postojalo očekivanje, barem s moje strane, koje je nadilazilo uobičajeno. I tako je moj nedostatak znanja o ovom povremenom posjetiocu postao nešto što mi je grizlo dušu.

Pregledao sam ono što sam znao o Dexu (bolno malo) i napravio očigledne zaključke. Sumnjam da sam živjela usred ničega i rekla sam da je ovamo uzela taksi. Stoga je morala da je vozila. Nikada nisam video njen auto; stoga ga je sigurno parkirala na drugom mjestu. Najvjerovatnije mjesto, zaključio sam, bilo je kraj puta gdje je toliko planinara započinjalo svoje šetnje stazama koje su vijugale niz strminu pored moje kuće. To bih ja uradio na njenom mestu.

Što se dedukcije tiče, ne bih prijetio Sherlocku Holmesu u skorije vrijeme, ali to je bilo dovoljno da me digne na noge prije nego što sam uopće bio svjestan da sam donio odluku. Dex je bila odsutna nekoliko minuta, dovoljno dugo da je stigla do mjesta gdje sam mislio da je mogla parkirati.

Navukao sam nešto odjeće i požurio iz kuće. U daljini sam čuo automobil koji je pao i potom krenuo u rikverc. Bio sam upravu. Parkirala je niz cestu. Uskočio sam u svoj stari mercedes i izašao sa prilaza. Pročitao sam dovoljno detektivskih romana da znam da ne palim farove.

Bio sam nesmotren, vozio sam se po mračnom putu bez svjetla, ali nije me bilo briga. Osjećao sam se živim sa svrhom i uzbuđenjem tajne akcije.

Do sada nisam mogao vidjeti stražnja svjetla, ali sam znao da je naprijed bila ukosnica. Uzeo sam to malo brže nego što je moj auto navikao i nešto je zastenjalo u znak protesta. Put se ispravio i tamo, u daljini, razabrao sam dvije crvene tačke poput reflektiranih očiju grabežljivca kojeg ne bih volio sresti.

Osjećao sam se kao kreten što sam ovo uradio, ali sam se osjećao i kao idiot što nisam znao prvu stvar o Dexu. U ovom trenutku u vezi, trebao sam znati njen rođendan, na primjer. Znao bih njenu omiljenu boju, njene prijatelje, njene bivše ljubavnike, skoro svakoga ko ju je omalovažavao u bilo kom trenutku, da li je bila uznemirena otkucavanjem njenog biološkog sata i šta je želela da uradi u vezi s Momak i djevojka se jebaju bi mi o traumama koje su je posjećivali prijatelji, roditelji i apsolutni stranci. Znao bih koja je hrana izaziva gasove. Znao bih njene bolove. Bilo da voli ruže za Valentinovo ili više voli praktičnost dugotrajnijeg cvijeća. Bila bih usklađena sa njenim menstrualnim ciklusom i znala bih kada da hodam tiho. Znao bih šta ju je palilo i gasilo i gde su redovi. Lista stvari koje joj se nisu Izviđački kamp Wildwood sviđale na meni tek bi počela, kao i njeni napori da me rehabilituje.

Sa Dexom nisam znao ništa od ovih stvari, ali sam znao da bi bila ljuta kada bi znala šta smjeram. Bez obzira na sve što je pričala o povjerenju, činilo se da mi ne vjeruje dovoljno da me pusti iza Harem castle hentai vela tajne. Možda je bila u pravu, s obzirom da sam je sada pratio.

Semafor na kojem je stala upravo je upalio zeleno. Još uvijek sam bio daleko, predaleko da bih napravio svjetlo. Moja karijera kao agenta za nadzor bila je gotova prije nego što je i počela.

Gledao sam kako auto skreće. Nakratko je bio osvijetljen svjetlima na raskrsnici. Kad sam se približio žutom svjetlu, vidio sam da je automobil koji sam izgubio bijeli Audi TT. Stakla su bila jako zatamnjena, pa sam sumnjao da mogu identifikovati vozača čak i ako ostavljam otiske nosa na staklu.

Usporio sam na svjetlu i gledao kako zadnja svjetla Audija postaju sve manja. Razmišljao sam o nedozvoljenom lijevom skretanju, ali sam se odlučio protiv toga, zamrznut koliko zbog crvenog svjetla, tako i zbog gluposti onoga što sam radio.

Polako sam se vraćao kući, pitajući se gdje sam pogriješio. Iako je sigurno bilo moguće da sam pratio pogrešan auto, znao sam u sebi da je to bio Dex.

Nije mi bilo jasno kako pirser može priuštiti auto od pedeset hiljada dolara.

I sad sam na gubitku. Zvao sam razne brojeve koje je Dex koristio da me kontaktira u prošlosti. Neki su govornice, a drugi nisu u funkciji ili me usmjeravaju na govornu poštu. Ne ostavljam poruke.

Čak sam svratio u salon za tetoviranje gdje ona radi. Namazani Amazon koji me je prošli put dočekao s nečim sličnim prijateljstvu ovaj put je povučen i čuvan. Ona mi kaže da je Dex nedostupan. Pitam kada bi mogla ponovo biti dostupna, a odgovor mi je slijeganjem ramenima i pogledom koji efektivno zaustavlja dalje ispitivanje.

Sada sam uvjeren da Dex zna da sam je pratio. Pitam se koliko su moji postupci preokrenuli ravnotežu u moju korist. Ja sam, na kraju krajeva, pristao na sve Dexove zahtjeve. Razmišljam o stvarima koje sam uradio i uradio. Sećanja se vraćaju u inkriminišućim mentalnim slikama – rizikujući svoju reputaciju ugađajući joj u svojoj kancelariji, udovoljavajući sebi radi njene zabave, dopuštajući sebi da me probuše, i konačno dozvoljavajući da me zlostavljaju na način koji nikada ne bih ni zamislio. Zbir ovih slika mi teži u srcu. Ponekad se plašim da sam se previše jeftino prodao. Možda je trebalo da se malo kontrolišem. Kada razmotam ova sjećanja, ostaje mi dar ljutnje i poniženja.

Božić je težak. Nije da sam ikada pao na pomisao da upoznam Dexa sa svojom porodicom ili tako nešto. Jedna zbunjena osoba je dovoljno loša. Cijela porodica koja se valja u blagu zajedničke zbunjenosti je pakao.

Znam da da je Dex ovdje, posljednjih nekoliko mjeseci bi imali kontekst i ne bih se osjećao tako zalutao. Spreman sam da se bičim za bilo koju sitnicu, stvarnu ili izmišljenu, koju sam možda posjetio Dex samo da bih čuo koju riječ od nje, neko objašnjenje za njeno odsustvo.

Ali praznici dolaze i prolaze, a sada je nova godina.

Počinjem to u funku, dubokoj mrzovolji rođenoj iz nemoći.

Sharon i ja ostajemo u sali za sastanke nakon sastanka koji obično održavamo sa našim zaposlenima na početku svakog tromjesečja. Ona je moj prijatelj i poslovni partner i osoba koja me poznaje možda najbolje na svijetu. Odlično sam nastupio na sastanku. Nasmejao sam se i izgovorio ohrabrujuće reči.Odisao sam samopouzdanjem. Trupe su motivisane. Dobrodušno su se smijali kada sam izgovarao rečenice koje su namjerno uključivale kestene poput „voće koje nisko visi“ i „raditi pametnije, a ne teže“ i izgovarao riječi poput „kreativnost“ i „integritet“ i „fokus na kupca“.

A sada me Sharon gleda. Očigledno nije prevarena.

„Zabrinut sam za tebe“, kaže Sharon kada smo sami. "Ne izgledaš sam."

"Na koga ličim?"

"Ne znam." Razmišlja na trenutak. "Lothario kanalizira Rodneya Dangerfielda."

"Zavodnik s očima buba?"

"Zavodnik koji ne uživa poštovanje."

"Ah."

Sharon izgleda neugodno. Ovo je rasprava koju nikada ranije nismo vodili, jer nikada nisam dozvolio da moja zabavljanja pokvare sjaj mog profesionalnog oklopa.

"Je li to ona djevojka?"

"Dex?"

"Kakvo je to ime uopće. Kako je skraćeno. Spretan?"

"To je dobro, Sharon. Možda. Ko zna?"

Obrva joj se nabra od zabrinutosti. "Bio si gore-dolje otkad si je upoznao. Jednog dana si na vrhu svijeta, a sljedećeg si kao Atlas bez steroida."

"Bilo je komplikovano."

"Želiš li razgovarati o tome?"

"Cijenim to, Sharon, ali ne."

Ustajem da se povučem u sklonište svoje kancelarije.

"Kad god želite da razgovarate, znate gde sam."

Znam da neću pričati o tome. Svejedno joj zahvaljujem.

***

Petak je i jedva čekam kraj radne sedmice. Napravio sam brojne zadatke pred sobom, ali za večeras je tu boca single malt-a koju sam sačuvao za pravi trenutak. Večeras se čini kao pravi trenutak. Evo za mene i sve to. Za subotu ujutro, kraj moje kuće je gomila trupaca koje sam mjesecima uspješno ignorirala. Otac me je naučio terapiji teškog rada i namjeravam da istjeram demone koji me muče pomoću sjekire i cjepača. Želim oštar alat u ruci i znoj od poštenog rada. Želim moći da nosim svoju crveno-crnu jaknu za drvosječu, a da se ne osjećam kao kvaka ili varalica.Nedjelja, jer će me tjeranje đavola zaboljeti, posvećena je fudbalu.

Ranije tog dana, primio sam poziv od jedne od mojih povremenih drugarica u krevetu u čijem sam društvu uživao kada je odsustvo supružnika omogućilo takvo nedozvoljeno uživanje.

"Mačka je otišla", rekla je.

"Srećni miš."

U glasu joj je bilo obećanje poznatog. Poznato telo. Predvidljiva koreografija i spontani verbalni ispadi sakupljeni iz najbolje internet pornografije. Završni čin bi nas oboje ostavio znojnim i iscrpljenim u krevetu, baš kako i treba da bude. Postojala bi uobičajena nejasna praznina koja bi me pratila kao senka nakon odlaska. Postojalo bi obećanje više istih kada okolnosti dozvole.

Sanjao sam svoje snove o usamljenoj samodovoljnosti za vikend pa sam isprosio što je moguće nježnije. Nijedan od nas nije bio posebno razočaran.

To je, mislim u sebi, sama definicija muke.

Pokušavam zadržati misli o Dexu do kraja poslijepodneva, ali ona mi je u pozadini. Kažem sebi da je moj apetit za seksualnim jelima od vanile i dalje zdrav i netaknut uprkos ukusima koje sam probao sa Dexom. Kažem sebi da moje odbijanje sigurnog i besmislenog zadatka proizlazi iz želje za samoćom, a ne iz nekog nejasnog osjećaja predanosti Dexu. Nije bilo kao da smo ona i ja nešto formalizirali. Nije to bilo kao da smo se držali za ruke i izjavili ljubav jedno drugome, našu iskrenu želju da budemo postojani ili kako god to sada zovu. Osim toga, nije je bilo mjesec dana. Baklja koju sam držao za nju je oluka i podriguje crni dim. Nikada se prije nisam osjećao sputano tokom ogromnih dijelova tišine između naših previše rijetkih sastanaka. Pa ipak, ne mogu u potpunosti odbaciti tu ideju. Praznina koja prati svaki sastanak s Dexom ispunjena je takvom rasejanošću i čežnjom da, barem s moje strane, može postojati i neki neizgovoreni savez.

Čini se nemogućim sada da je Dex ikada osjetio isto.

Upravo sam uspio da se dovedem u stanje rastresenosti kada dobijem tekstualnu poruku:

Vaše mjesto @ 10.D

Gledam u ekran. To je to. Bez izvinjenja. Nema emotikona za poljubac. Samo tekst. Iritiran sam. Nadam se. Onda sam ljut na sebe zbog svoje nade. Ona je pala s lica zemlje bez riječi i sada mi šalje svoje zapovjedne naredbe. Možda sam imao planove.

Možda sam čeznuo za samoćom. Možda sam igrao ulogu miša.

Možda ipak samo da naglasim. Još nije kasno da pozovete gospođicu Lonelyheart. Ali onda zamišljam Dexa, moju gotičku zavodnicu, moju seksualnu Pandoru. Onaj s tetovažom lastinog repa, zaleđen u koži između kukova i pupka kao insekt zarobljen u ćilibaru. Znam da ću biti tamo i čekati je i zgrožen sam samim sobom. Pomisao na Dex, njenu pokvarenu maštu i uznemirujuće erotske zahtjeve, tjeraju sve ostalo iz mog uma.

***

Nema riječi objašnjenja za njeno odsustvo u posljednjih mjesec dana. Želim da pitam, da izrazim svoj bijes i razočarenje, ali Dex je sav posao večeras u oštroj suprotnosti s njenom zabavom kada smo zadnji put bili zajedno. Ona me površno poljubi pri ulasku u moju kuću. To je to. Oko nje je zid, energija koju nerado dodirujem. Njeno držanje me iznenadi i čini me nemirnim. U nemirnim satima između njenog teksta i njenog dolaska, zamišljao sam da će se zaigrano insinuirati natrag u naklonost, mamivši mi oproštenje zbog svog neobjašnjivog odsustva, ali nema ništa slično. Ne znam šta sam očekivao. Nikad ne znam šta da očekujem. Večeras se čini nepristupačnom, kao da nemamo zajedničku istoriju, ili ako imamo, to je uglavnom irelevantno.

Kao i obično, podsjetio sam se kako sam predao kontrolu. Kao i obično, pogled na nju me uzbuđuje.

"Prošli put si mi dao carte blanche. Jesi li to mislio?"

Odjevena je u crno i njene blijede crte lica su gušće našminkane nego inače.Ona je čudno monohromatska, skoro dvodimenzionalna.

Ne sjećam se. Možda jesam. Vrlo je vjerovatno da jesam. Dexovo pitanje me nervira; ona ima carte blanche otkad smo se upoznali. Nema potrebe da trljam nos u to. Složio sam se sa svime što mi je dobacila. Probušen sam i bocan, uključen i igran. Želim je podsjetiti da je posljednji put bilo prije mjesec dana i da su se stvari možda promijenile. Možda sam krenuo dalje, na primjer.

Umjesto toga, pitam: "Gdje si bio?"

"Porodične stvari."

Reči su izgovorene sa tako ravnom konačnošću da znam da sam naišao na zid. Nema smisla dalje ispitivati.

"Jesi li to mislio?" ponovo pita.

"Šta?"

"Vaš pristanak."

Ovdje bih trebao povući liniju u pijesku. Tada bih bez sumnje trebao reći da nisam voljan da me nanizaju kao ošamućenu i iscrpljenu ribu na užetu. "Mislim da jeste", kažem.

"Vidit ćemo."

Reči, izgovorene tiho, gotovo za sebe, leže kao izazov.

„Idem do auta po neke stvari“, kaže ona. "Želim te golu dok se vratim." Oči joj gore od nezdrave namjere. Kakva god intimna veza koju smo imali, izgleda da je prekinuta. Možda, mislim, nema veze. Možda sam ja samo zgodna folija, vreća za boksanje na koju se baca kad osjeti potrebu.

Mrzim sebe što sam ponovo pristao. Sjedim na sofi, razmatram svoje mogućnosti. Bojim se. Ovako zamišljam da se nagradni borac mora osjećati kada, nakon dugog niza lakih pobjeda, prođe jednu rundu sa borcem veće vještine i moći. Ponovo procenjujem. Sam sam u svom uglu, pitam se koje bi od oružja u mom arsenalu moglo ponovo da izjednači teren. Trebao bih da je pošaljem dok ne shvatim stvari. Očigledno, nemoćan sam kada je ona u blizini.

Čujem njene čizme na prilazu, sve glasnije. Stojim i formulišem reči koje će ovo zaustaviti.Ja sam elokventan u svojoj glavi, nizam Stara lezbejska porno priča koje će pokazati da je njeno zanemarivanje mene sedmicama zlostavljanje mnogo više od bilo čega što je utjecalo na moje tijelo. Moj prkos bukti na trenutak i brzo se gasi, poput plamena svijeće ugašene između vlažnih prstiju.

Skinuo sam odjeću. Ušao sam u drugo kolo već poražen.

"Dobro", kaže Dex dok spušta torbu u dnevnu sobu. Prilazi mi i pritišće se uz moje tijelo, topi svoje konture na moje. Klatno se ljulja. Zbog toga sam pristao. Hladnoća koja ju je obavila Hot studentski gol je bila vani tjera me da se naježim. Njeni nokti se grubo utiskuju u meso Duboka penetracija u dupe dupeta. Krećem se za poljubac, a ona skreće lice. "Kasnije. Možda."

Moj odnos s Dexom nikada nije bio sasvim ugodan, ali moja nelagoda je imala svoje nagrade. Protiv moje bolje prosudbe i prirodne sklonosti, dozvolio sam sebi da me vodi ova nedokučiva, mračna princeza. Moje vrijeme koje sam proveo s njom imalo je svoj dio strepnje, moje odsustvo s njom ispunjeno je čežnjom radoznalosti o tome šta bi moglo uslijediti.

Sada kada sam se ponovo prijavio, gladan sam nje. Dođe mi kao bol u stomaku. Iako to sebi nikada nisam želio priznati, svake sedmice sam se sve više vezao za Dex i uzbuđenje koje ona izgleda jedinstveno opremljena da pruži. Seksualni život koji sam ranije imao izgleda blijed i prizeman u poređenju.

Odlazi do torbe i vraća se s konopcem. "Ruke iza leđa", kaže ona. "Rasiri noge."

Pokoravam se i nijemo gledam kako Dex čuči ispred mene, veže labav čvor preko ruke, ubacuje mi kurac i skrotum i zateže ga.

"Šta radiš?" Pitam.

"Trebalo bi biti prilično očigledno."

Nema ništa očigledno u tome i gledam kako ona namota konopac preko prvobitnog čvora, iznova i iznova. Njeni prsti igraju preko mene, intimno, ali klinički.Ubrzo moj kurac i jaja izranjaju iz rastućeg konusa užeta i uznemiren sam koliko je užeta ostalo. Konop je zategnut, ali nije neugodan. Sa svakom petljom moji nježni komadići se potiskuju dolje.

"Postoji li granica koju nećete prijeći?" pita Dex, kao da je i sama iznenađena što sam opet podlegao.

Upravo sam se to pitao. slegnem ramenima.

"Gdje ćeš povući crtu. Koliko ćeš daleko ići sa mnom?"

"Javit ću vam kad stignemo." Reči zvuče jače nego što osećam. Ona je bacila rukavicu, a ja sam je podigao kao dijete ili idiot, diveći se njenoj eleganciji i propuštajući implikacije. Dex se smiješi, a ja je proučavam ima li naznaka samozadovoljstva u našim ulogama. Nikada nisam zauzeo pozadinu ženi prije Dexa. Zapravo, sam pojam predaje uvijek je podrazumijevao slabost i viktimizaciju. To nije ono što bih za sebe zamislio.

Skoro je gotova. Moje prepone su čvrsto učahurene u konopcu, a otkrivena su samo moja naduvana jaja i nabrijani penis.

Dex ustaje, proučavajući njen rad. "Kako je to?"

"Dobro."

"Samo dobro?" pita ona.

"Ne mogu a da se ne zapitam šta namjeravate stvoriti."

"Ah."

"I?"

"Želim testirati granice. Testiraj svoje. Testiraj svoje."

klimnem glavom.

„Ne zanima me neki rob u nevolji“, kaže ona. "Postoji razlika između pripitomljavanja lava i stvaranja mace."

Ne smijem se.

„Nisam sigurna ko si ti“, kaže ona.

Utjecaj njenih riječi me mami.

Ni ja nisam siguran koji sam.

Ona drži moj čvrsto uvezani paket u ruci i vodi me do kožne fotelje.

"Dobar si s ovim?" pita ona.

"Reći ću ti kad ne budem." Čujem svoj glas, hladan i ravan, kao iz daljine.

S rukom na mom ramenu, savija me preko naslona fotelje. Nogom tapka moje gležnjeve dok se ne poravnaju sa zdepavim nogama stolice.

"Ostani."

Osjećam težinu svog čvrsto umotanog skrotuma dok visi, otkriven i ranjiv. Topot Dexovih koraka na tvrdom drvetu najavljuje njen povratak.Veže mi gležnjeve za zadnje noge stolice.

"Stavi ruke na sjedalo."

Pristajem. Radoznalost ratuje sa strepnjom.

Dex mi veže zglobove, ostavljajući dužinu užeta da visi sa stolice. Provlači konopac ispod stolice i oko leđa. Osjećam kako me vuče za prepone i sinu mi šta ona radi. Konopac sa mojih zapešća je vezan za omču koju je ostavila između mojih nogu.